U posljednje vrijeme, kroz period cijele godine sve postaje previše.
Polagano se širi i preplavljuje fizički i mentalni osjećaj u kojem život postaje sljedbeništvo, utrka ili borba.
Ne događa se odabranima niti su odabrani spašeni i sigurni od promjena.
Događa se, osjeća, može se čitati između svih na prvi pogled nepovezanih stavova, može se vidjeti i naslutiti u svim porukama koje šaljemo.
Ponovno ćemo, ako nesvjesno trčimo dalje vidjeti da iz svih namjera i ma koliko bili uvjereni da su dobre stoji želja za više i još.
Jedino za što se borimo u takvom svijetu jesu GRANICE.
Što se smije i što ne smije.
Tko će biti ispravniji.
Sve znamo.
Borimo se da ograničimo i sebe i druge.
Borimo se da nas razumiju a mi sami ne razumijemo.
U svemu vidimo granicu.
U godinama.
Udaljenostima.
Novcu.
Srcu.
Načinu života.
Očekivanjima.
Naša kultura naglašava mušku, patrijarhalnu stranu stvari – čak i religija može biti patrijarhalna u našoj kulturi, zbog toga religiju ne treba miješati s onim što znači biti duhovan.
Ne razumijemo jednostavne stvari poput prihvaćanja, otpuštanja i razumijevanja.
Mislimo da se to odnosi na ono što mi sami odabiremo unutar nas i u svijetu koji promatramo.
Kad smo isključivo u svom muškom rodu, fokusirani smo na fizičku i mentalnu stranu stvari – činjenje i postizanje… to je način razmišljanja koji zanemaruje sve što nije konkretno, stvarno ili naoko kontrolirano.
Kada smo duhovni i osjećamo u čemu smo zaglavili stvari postaju malo ženstvenije – duhovna strana našeg postojanja uviđa naše granice i otvara sve prepreke – ali mi još nismo tamo.
Žensko je ono što sintetizira naše iskustvo sadašnjosti.
Prima darove koji nisu samo osmijehom dočekivani.
Darove zbog kojih plačemo, patimo, bojimo se, želimo pobjeći…
I možda najvažnije, razumije da smo svi vrijedni izvan svake mjere i stava.
“Ako želimo probuditi cijelo čovječanstvo, moramo probuditi samo čitavog sebe.”
LaoTsu
Namaste 
#volimvas
